Kao najbrže rastuća nacionalna ekonomija u svijetu, današnja Kina shvatila je građevinski posao vezan uz Olimpijske igre kao svojevrsno dokazivanje kapitalističkog puberteta vođenog potrebom za priznanjem. Olimpijski kompleks nazvana Olympic Green prostire se na 1.135 hektara i nalazi se na samoj osi Pekinga koja povezuje sjever i zapad i uz koju u nasađene sve monumentalne građevine, od Zabranjenog grada, preko nebodera Drum i Bell, pa sve do Mao Ce Tungovog mauzoleja i spomenika herojima naroda.

Kina je Olimpijadu očito shvatila ne samo kao sedamnaestodnevno globalno sportsko događanje, već daleko svestranije, kao jedinstvenu priliku za promociju i etabliranje imidža progresivnosti i ravnopravnosti svim svjetskim megalopolisima. O tom nastojanju da uvjeri ostatak svijeta u svoju kozmopolitsku otvorenost dovoljno govori činjenica da su za sve velike arhitektonske poslove oko izgradnje olimpijskih zdanja na kraju bile uposlene najveće dizajnerske zvijezde Zapada, od švicarskih arhitekata Jacquesa Herzoga i Pierrea de Meurona do australskih PTW arhitekata.

Među trinaest sportskih objekata podignutih povodom Olimpijskih igara, dva se posebno ističu svojim fascinantnim dizajnom i tehnološkom inovativnošću – Nacionalni olimpijski stadion i Nacionalni centar za plivanje.



Popularno kršten kao Ptičje gnijezdo, olimpijski stadion postao je nova prekretnica u radu švicarskog dvojca koji je pobrao sve moguće arhitektonske lovorike i priznanja te već zapanjio svjetsku javnost i struku 2005. godine svojom Allianz arenom, nogometnim stadionom u Münchenu potpuno presvučenim plavom prozirnom plastikom.

S ‘Gnijezdom’ su otišli korak dalje. Stadion koji će moći primiti 91.000 posjetitelja, a nakon Olimpijade uz minorne preinake 80.000, shvatili su kao skulpturu. ‘Granje’, tj. zavojite čelične ‘šibe’ koje ga okružuju, nema samo dekorativnu, već ponajprije strukturalnu funkciju, no briljantnost dizajna sastoji se upravo u tome što je nemoguće razgraničiti gdje prestaje arhitektonska statika, a gdje počinje estetska ‘suvišnost’.

Olimpijske građevine
Stadion je okrunjen prozirnim krovom, a vanjski zid unutrašnjeg dijela obojan je u crveno, nacionalnu boju, koja po noći sjaji kao kakvo užareno jaje obavijeno gustim prućem gnijezda. Sve djeluje bestežinski, a imajući u vidu napredne materijale koji su korišteni za pojedine dijelove stadiona i Nacionalnog centra za plivanje, i jest ekstremno lagano. Etilen tetraflouretilen je pravi hit među arhitektima danas. Riječ je o prozirnoj plastici sličnoj teflonu koja je oko 100 puta lakša od stakla, propušta svjetlo daleko bolje te pruža efikasniju izolaciju. Sve to rezultira u otprilike trideset posto manjom energetskom potrošnjom čitavog zdanja.

Nacionalni centar za plivanje koji će moći primiti 17.000 ljudi drugi je ‘blockbuster’ olimpijskog građevinskog repertoara. Nazvan Vodena kocka, kontrast je zaobljenom stadionu svojom pravokutnom strukturom, no površina mu je prekrivena pravim mjehurima već spomenutog etilen tetraflouretilena. Izvedba je nevjerojatna: opne napuhane plastike debele su svega 0,2 milimeteara. John Pauline, čelnik pekinškog ureda australskih PSW arhitekata, prisjeća se kako su se odvijali preobražaji inspiracije do konačne ideje: ‘Počeli smo s krugovima na vodi, valovima i parom. Zamišljali smo svaki mogući oblik vode. I tada nam je pala na pamet – pjena.’ Zidovi Vodene kocke iznutra daju posjetiteljima osjećaj kao da se nalaze pod vodom te gledaju prema površini.



Sličnost pjeni nije samo metaforička, nego koketira s matematičko-fizikalnom realnošću. Načini na koji su mjehuri na fasadi raspoređeni po veličini i obliku točno slijedi tzv. Weaire-Phalan diobu, tj. pravilo po kojem se pjena stvara u prirodnom kontekstu i koje predstavlja najučinkovitiji način raspodjele prostora uopće.

Ostatak Olimpijskog sela drastično zaostaje po inovativnosti i tu je svoju priliku dobilo arhitektonsko umijeće kineskih tvrtki. Spomenimo samo neke: zatvoreni stadion za gimnastiku i rukomet, dvorana za streljaštvo, zatvoreni stadion za košarku te arena za biciklistička natjecanja.

Zanimljivo je kako su Kinezi otkrili i naše stare urbanističke trikove – čitav kompleks bit će popločen kombinacijom betonskih cigli iz čijih šupljina raste trava ili su u njih stavljeni kamenčići u boji, odnosno neki drugi reciklirani materijal.

Olimpijsko selo u Pekingu

Nakon uloženih 3,4 milijarde dolara i radova od kojih su neki trajali i po četiri godine, s nebrojenim ljudstvom u pogonu (na Ptičjem gnijezdu je u pojedinim etapama bilo zaposleno i do 9.000 radnika), ostaje pitanje što sa svime time kad Olimpijada prođe. Bostonska tvrtka Sasaki koja je bila zadužena za prostorno osmišljavanje Olimpijskog sela opsežno se bavila postolimpijskom perspektivom.

‘Željeli smo plan koji će moći ispuniti i druge civilne, kulturne, rekreacijske i komercijalne potrebe nakon što Olimpijada prođe, tako da mjesto postane turističko odredište iz više razloga. Trebali smo osmisliti grad, a ne prostornu ekstravaganciju za šesnaest dana’, objašnjava Dennis Pieperz iz Sasakija. Kako će se Peking nositi sa spomenikom svoje hiperambicioznosti i blagog kompleksa kompetitivnosti, ostat će neizvjesno dugo nakon što se saznaju svi sportski rezultati i objese sve medalje.